Учитавајући гиф

BIOGRAFSKI LEKSIKON


  • VASILIJE Moračanin
  • VELJKOVIĆ S. Dragutin
  • VENIJAMIN /Pavićević/
  • VIDAKOVIĆ Josif-Josa
  • VOJIĆ Ljubomir
  • VUJANOVIĆ V. Irinej - vidi IRINEJ /Vujanović V./
  • VUKADINOVIĆ Ljubomir-Ljubiša
  • VUKAŠINOVIĆ Veroljub
  • VUKOMANOVIĆ Mirjana
  • VUKČEVIĆ Stanojlo
  • VUČKOVIĆ Dragić-Dragan

VASILIJE Moračanin (početak XVIII veka – 1768), iguman manastira Kalenić.

Rođen je početkom XVIII veka u Đurđevini, selu kod manastira Morača.

Pominje se oko 1731. godine kada je posetio manastir Moraču i poklonio mu kao zadužbinu zemljište u svome selu. Kada je nekoliko godina kasnije postao iguman manastira Kalenić, koji su, prvih godina XVIII veka, obnovili monasi manastira Morače (Teodosije, Danilo, Dionisije i Joanikije), dobio je odobrenje oberkapetana hajdučke milicije u habzurškoj Kraljevini Srbiji, Staniše Markovića Mlatišume, da dovrši popravke i dogradnju manastirskih zgrada. Potom, kao iguman, pominje se i u zapisu na ruskom mineju iz 1758. godine, koji je jeromonah Atanasije poklonio kalenićkom bratstvu 1759. godine. Prema zapisu iz 1766. ponovo je obnovio i prekrio manastirski hram i monaške ćelije.

Dve godine iza toga, 1768. godine, ubili su ga Turci u trsteničkom selu Bogdanju, kod vinograda i baštine manastira. Telo mu je preneto u Kalenić i sahranjeno na manastirskom groblju.

Veljković Dragutin

VELKOVIĆ S. Dragutin (1866-1915), lekar, pisac, narodni poslanik.

Osnovnu školu je završio u Trsteniku, a gimnaziju učio u Kruševcu, Jagodini i Kragujevcu, gde je i maturirao. U Beogradu je upisao Veliku školu, ali je ubrzo otišao u Beč na studije medicine, gde je promovisan za lekara 1895. godine.

Još kao dečak isticao se svojim književnim radovima – objavljuje u „Nevenu“, somborskom „Golubu“, a naročito u beogradskom listu „Srpče“. Kasnije sarađuje u književnim listovima „Gusle“, „Bosanska vila“ i dr., gde su razasute njegove pesme, potpisivane pod pseudonimom Lugomirski. Kao đak u Beogradu radio je u „Odjeku“, „Borbi“, a naročito u „Velikoj Srbiji“. Pored pesama pisao je i priče i druge radove.

Kao student u Beču radio je na okupljanju srpske akademske omladine i osnivanju „Društva za potpomaganje siromašnih Srba đaka na velikim školama u Beču“. Bio je i potpredsednik ovog Društva.

Po završetku školovanja 1896. godine postavljen je za lekara sreza požeškog i ariljskog, odakle je premešten u Pirot. Počev od 1904. godine funkciju lekara sreza jaseničkog obavlja dr Dragutin S. Veljković, sa povremenim prekidima sve do 1913. godine. U „Šematizmu“ za 1914. godinu dr Veljkovića susrećemo i u ulozi školskog lekara i predavača Higijene u školi palanačkoj (Smederevska Palanka) 1913. godine.

Bio je i poslanik u Narodnoj skupštini.

U ratnoj 1912. godini upravnik je Rezervne vojne bolnice u kasarni kod „Crvenog krsta“ u Nišu, potom u Smederevskoj Palanci upravnik bolnice „Kola srpskih sestara“. Posle rata upravnik je Zaraznog odeljenja bolnice u Skoplju. U vreme velike epidemije pegavog tifusa 1914. godine, lekar je Rezervne bolnice u Palanci, 1915. u Zaječaru, pa ponovo u Palanci, pa u Gornjem Milanovcu, gde se i zarazio „pegavcem“ i gde ubrzo umire, 22. februara 1915. godine.

Odlikovan je Crvenim krstom, Zlatnom medaljom i Krstom milosrđa.

KNJIŽEVNI RADOVI


Vidaković Josif

VIDAKOVIĆ Josif-Josa (1853-1927), lekar, narodni poslanik, dobrotvor.

Rođen je 11. aprila 1853. godine u selu Dublju u zemljoradničkoj porodici Jevte i Stamene Vidaković. Osnovnu školu je učio u Trsteniku, a gimnaziju je završio u Kragujevcu 1874. godine. Između ostalih, njegovi gimnazijski drugovi bili su: Živojin Mišić, Damjan Popović, budući general, Stojan Protić, Đorđe Jovanović, budući vajar i drugi. Od 1874. do 1877. godine sa uspehom je studirao i diplomirao na Filozofskom fakultetu Velike škole u Beogradu, da bi, kao državni pitomac, u jesen 1877. godine postao student znamenitog Medicinskog fakulteta u Beču. Za vreme Drugog srpsko-turskog rata prekinuo je studije medicine i bio lekarski pomoćnik doktora Verčinskog u Valjevskoj brigadi.

Nakon završenih studija, 1882. godine, službovao je u više mesta (Beograd, Knjaževac, Kragujevac, Ćuprija, Vrnjačka Banja), ali je najveći deo životnog i radnog veka proveo u Ćupriji i Vrnjačkoj Banji. Bio je lekar beličkog sreza (1890), trupni lekar i vršilac dužnosti upravnika ćuprijske privremene Vojne bolnice (1896. u činu kapetana II klase, a 1898. godine u činu kapetana I klase), potom upravnik ćuprijske bolnice (1901-1904). Dospeo je do čina rezervnog sanitetskog potpukovnika. Sa mesta okružnog fizikusa Moravskog okruga, sa sedištem u Vrnjačkoj Banji, otišao je 1905. godine u penziju i nastavio da radi kao privatni lekar. Bavio se i politikom. U nekoliko navrata bio je biran za narodnog poslanika iz Moravskog okruga (1893-1903), a bio je i sekretar Skupštine.

U Prvom balkanskom ratu dr Josif Vidaković, okružni fizikus u penziji, kao rezervni sanitetski major je određen za komandira III poljske bolnice Timočke divizije II poziva. Za vreme Drugog balkanskog rata 1913. godine obavljao je dužnost upravnika Rezervne vojne bolnice u Ćupriji, u činu rezervnog sanitetskog potpukovnika. Prvi svetski rat i teške okupacione dane je, uglavnom, proveo u Vrnjačkoj Banji.

Kao banjski lekar u Vrnjačkoj Banji bavio se pitanjem lekovitosti vode i o tome objavio, sam ili u saradnji sa D. P. Jovanovićem, prve stručne rasprave o medicinskom delovanju vode. Bio je redovni član Srpskog lekarskog društva i član utemeljivač šumadijskog „Kola jahača“ u Kragujevcu.

Objavljena dela: Lekovitost Vrnjačke Banje, Beograd, 1908; Kalijum hipermanganikum kao specifikum protiv prouzrokovača gnojavih procesa. Lek u cvoje vreme, Paraćin, 1914.

Sa suprugom Zoraidom-Zorom, devojačko Pindić, rođenom Jagodinkom, dr Josif Vidaković nije imao dece. Za života je osnovao Fond za unapređenje Vrnjačke Banje, a bio je i veliki dobrotvor, između ostalih ustanova i ćuprijske gimnazije, ćuprijske trgovačke omladine, Zemljoradničke zadruge i Zanatskog društva u Ćupriji, Ženske podružine u Ćupriji, ćuprijske crkve, Vojničke čitaonice i Sokolskog društva u Ćupriji, jagodinske gimnazije, Svetosavskog hrama u Beogradu, crkve u Vrnjačkoj Banji itd.

Svoje vile u Vrnjačkoj Banji: „Lasta“, „Soko“, „Proleće“, „Eskulap“ i „Dublje“, ostavio je testamentom Fondu siromašnih porodica i poginulih i umrlih lekara u ratovima Srbije 1912-1918. godine, a prema epitafu, svoj pokretni imetak od nekoliko miliona dinara „ostavio je lekarskom udruženju i potomstvu na školovanje, osnovavši fond pod imenom svojim i svoje supruge Zoraide“. Pomenuti fond je nakon smrti njegove supruge, Zoraide Vidaković, 1948. godine pripojen zadužbinama Srpskog lekarskog društva.

Okružni fizikus u penziji, dr Josif Vidaković, umro je 9. decembra 1927. godine u Ćupriji i dan kasnije sahranjen na lokalnom groblju.

FOTOGRAFIJE


Vojić Ljubomir

VOJIĆ Ljubomir (1944), novinar, pesnik, pisac.

Rođen je 31. avgusta 1944. godine u siromašnoj seljačkoj porodici, od roditelja Miodraga i Roksande u Velikoj Drenovi. U rodnom mestu završio je osnovnu školu, gimnaziju i Višu pedagošku školu u Kruševcu (Jugoslovenska književnost i srpski jezik).

Radio je u Trsteniku od 1969. godine kao novinar i urednik u listovima „Tribina“, „Grafičar“, „Komunalac“ i na Radio-televiziji Trstenik. Radni vek je završio u Vrnjačkoj Banji, na mestu urednika „Vrnjačkih novina“ 2007. godine.

Živi i stvara u Vrnjačkoj Banji i Velikoj Drenovi.

Objavljene knjige: Oktobarske impresije, Trstenik, 1975; Između srca i sunca, Trstenik, 1977; Opština Trstenik – 40 godina u slobodi, Trstenik, 1984; Raskršća, Beograd – Subotica, 1994; Vrnjačka elegija, Beograd, 1998; Pedeset godina Ugostiteljske škole u Vrnjačkoj Banji 1949-1999, Vrnjačka Banja, 1999; Zvezdani snovi, Trstenik, 2000; Čovek koji je ubio Kraljevića Marka, Beograd – Novi Sad, 2001; Poslednje tkanje Darinke Šiljić, Vrnjačka Banja, 2003; Pesme, Trstenik, 2006; Tri poeme, Vrnjačka Banja, 2010; Sedam decenija vrnjačkog pčelarstva (koautor), Vrnjačka Banja, 2010; Jesen u lozištu, Vrnjačka Banja, 2011; Do zvezda i nazad (koautor), Trstenik, 2016; Monografija Plivačkog i vaterpolo kluba „Goč“, Vrnjačka Banja 1962-2015, Vrnjačka Banja, 2016.

Piše i scenarije za filmove („Treća sreća“) i televizijske serije. Zastupljen je u antologiji pesama o Moravi Igrali se konji vrani (1991) i mnogim zbornicima.

KNJIGE


Vukadinović Ljubiša

VUKADINOVIĆ Ljubomir-Ljubiša (1912-1973), publicista, novinar, fudbaler.

Rođen je u Trsteniku 3. januara 1912. godine u imućnoj trgovačkoj porodici od oca Budimira.

Kao gimnazijalac igrao je fudbal za SK „Hajduk“ u Trsteniku, a kao student prava igrao je za podmladak SK „BSK“ i SK „Jugoslavija“. Zbog povrede rano je završio karijeru i opredelio se da bude novinar. Novinarstvom je počeo da se bavi kao srednjoškolac u đačkom listu „Venac“. Još kao igrač je počeo da piše izveštaje sa utakmica na kojima je igrao i sa onih koje je gledao. Sa šesnaest godina sklopio je radni ugovor sa ilustrovanim listom „Nedelja“ u kojem je radio 1928. i 1929. godine. Zahvaljujući svom talentu i poznanstvu sa porodicom Ribnikar, naročito Vladislavom, osnivačem „Politike“, rođenom u Trsteniku 1871. godine, ubrzo je primljen u redakciju lista „Politika“ za sportskog novinara. Veoma brzo je napredovao i isticao se komentarima, a sportske stranice su bile nezamislive bez njegovih natpisa. Od 1931. godine je i urednik sportske rubrike „Politike“.

Godine 1936. se oženio Marijom del Sarno San Georgio. Posle Drugog svetskog rata se razveo i oženio Stanom Popov.

Bio je prvi profesionalni sportski novinar u Kraljevini Jugoslaviji i prvi uveo sportsku reportažu. Izveštavao je sa svih svetskih fudbalskih prvenstava (1938-1966), Letnjih i Zimskih olimpijskih igara i mnogih drugih najznačajnijih svetskih sportskih takmičenja.

Pre Drugog svetskog rata sa Borom Jovanovićem uređivao je „Ilustrovanu sportsku pevijy“, „Stručnu sportsku pevijy“ i „Sportsku biblioteku“. Objavio je više od 30 knjiga i brošura o sportu i sportistima, posebno o fudbalu i značajnim fudbalerima – Sportisti govore, Beograd, 1935; 1.000 golova Moše Marjanovića, Beograd, 1936; Knjiga o sportu, Beograd, 1936; Sportski almanah, Beograd, 1937-1938; Velika igra, Beograd, 1942; Večiti rivali, Beograd, 1943; Susreti sa slavnim sportistima, Beograd, 1951; Hovu centarfor, Beograd, 1952; Sportske reportaže, Beograd, 1952; XV olimpijada u Helsinkiju, Beograd, 1952; U zemlji lepog fudbala, Beograd, 1954; Olimpijada u džungli, Beograd, 1960...

Svojim dugogodišnjim radom ostavio je značajan trag u sportskom novinarstvu. Dobio je Majsku nagradu SR Srbije, Oktobarsku nagradu Beograda i Nagradu za unapređenje sportskog novinarstva. Udruženje sportskih novinara Srbije u njegovu čast ustanovilo je 1984. godine nagradu „Zlatno pero – Ljubomir Vukadinović“.

Penzionisan je jula 1972. godine.

Umro je u Beogradu 1. marta, 1973. godine.

U Trsteniku, pod pokriviteljstvom „Politike“, od 1980. godine organizuje se tradicionalni memorijalni turnir u velikom fudbalu „Ljubomir Vukadinović“. Uz prekide do 2012. godine održano je 13 turnira na kojima su učestvovali najveći prvoligaški klubovi tadašnje Jugoslavije i kasnije iz Srbije.

KNJIGE


Vukašinović Veroljub

VUKAŠINOVIĆ Veroljub (1959), pesnik.

Rođen je 14. novembra 1959. godine u Donjem Dubiču, kod Trstenika. Završio je studije Jugoslovenske i opšte književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Od 1984. godine radi u Trsteniku, prvo kao saradnik za kulturu, a od 1997. godine, do danas, kao direktor Narodne biblioteke „Jefimija“ koja je njegovim zalaganjem izdvojena iz sastava Narodnog univerziteta i osnovana kao samostalna ustanova sa imenom prve srpske pesnikinje.

Objavio je knjige pesama: Čežnja za vrtom, 1993; Povesmo, 1995; Kako je tiho Gospode, 1999, 2000; Dveri u lipama, 2001; Oprosti jagnje belo, 2002; Šumski bukvar (pesme za decu, 3 izdanja), 2003, 2006, 2018; Cvetna nedelja, 2004; Svetlost u brdima (izabrane i nove pesme), 2007; Vrtlar, 2008; Lice, 2009; Iznad oblaka, 2012; Samar (izabrane pesme), 2014; Sveti žar (izabrane i nove pesme), 2016; Vetar i dažd, 2017.

Objavio je i monografiju svog sela Donji Dubič, u ediciji „Hronike sela“ Kulturno-prosvetne zajednice Srbije. Priredio Pred dverima, izbor iz srpske molitvene poezije, 2005. Sa Markom Nedićem uredio je zbornik o Dobrici Ćosiću Pisac i istorija, 2004. i priredio zbornik Miodrag Ibrovac i njegovo doba, 2012.

Uređuje zbornike „Savremena srpska proza“ koji izlaze u Trsteniku, povodom istoimene književne manifestacije, čiji je organizator. Do sada je uredio 30 brojeva ovog zbornika. Pored toga, uredio je preko 30 knjiga u izdanju Narodne biblioteke „Jefimija“ u Trsteniku, uglavnom zavičajnog karaktera. Posebno je doprineo saradnji Narodne biblioteke „Jefimija“ i Kulturno-prosvetne zajednice Srbije na izdavanju preko deset monografija naseljenih mesta opštine Trstenik, u ediciji „Hronike sela“.

Bio je član uredništva časopisa „Jefimija“, a sada je član redakcije časopisa „Bagdala“ i godišnjaka „Ljubostinjska prinošenja“.

Predsednik je Organizacionog odbora kulturne manifestacije „Jefimijini dani“.

Član je žirija za nagradu „Pečat vremena“.

Dobitnik je pesničkih nagrada:

„Milan Rakić“, „Pečat varoši sremskokarlovačke“, „Jefimijin vez“, „Srboljub Mitić“, „Zlatna struna“, „Kondir Kosovke devojke“, „Kočićevo pero“, „Zmaj Ognjeni Vuk“, „Pečat kneza Lazara“, „Hadži Dragan“, nagrade SANU „Branko Ćopić“, „Petrovdanski vijenac“ (u Republici Srpskoj), „Zaplanjski Orfej“, „Zlatni Orfej“, „Srebrno leteće pero“ (Bugarska), i drugih. Dobitnik je „Zlatne značke KPZ Srbije“ i „Godišnje nagrade za kulturu Opštine Trstenik“.

Zastupljen je u više antologija srpske poezije i prevođen na nekoliko jezika.

Član je Udruženja književnika Srbije i član Književnog kluba „Bagdala“ u Kruševcu.

Živi i radi u Trsteniku.

OBJAVLJENE KNJIGE


Vukomanović Mirjana

VUKOMANOVIĆ Mirjana (1967), filmski, pozorišni i TV reditelj.

Rođena je u Trsteniku 9. decembra 1967. godine. Nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja u rodnom gradu, diplomirala je 1991. godine multimedijalnu režiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.

Još kao osnovac za svoje filmove dobila je mnogobrojne nagrade, od čega 9 Grand Prix na festivalima dečjeg filma u prethodnoj Jugoslaviji, kao i nagradu Uneska u Parizu, za film „Poctep i vez“, 1982.

Radi kao samostalni umetnik u Srbiji i SAD-u. Od 2000. godine radi u Njujorku kao reditelj i snimatelj za medijske agencije i nezavisni dokumentarista. Osnivač je filmske producentske kuće „Danilo film“ u Beogradu.

Član je predsedništva Udruženja filmskih umetnika Srbije, kao i član Independent Feature Project (IFP), SAD.

Režirala je više od 30 igranih, dokumentarnih i TV filmova, reklama i nekoliko pozorišnih predstava.

„Tpi letnja dana“, „Poster i vez“, „Kod večite slavine“, „Tihovanje“, „O ćutanju“, „Nebo na zemlji“, „Janos Altmajer“, „Strah od letilice“, „Ljubav“, „Sveti Sava“, „Mauthauzen“, „Pohvala svetome knezu Lazaru“, „Nebo iznad moga grada“. Predstave: Beket: „Koraci – Uljuljanka“ (S. Beket), 1988, „Lulu“ (F. Vedekind), 1989. Televizijske serije: „Metropolis“, „Magazin 53 za obične ljude“, „Ljudi govore“ i „Sela Srbije“.

Nagrade za film „Tri letnja dana“: Jugoslovenski kandidat za nagradu „Oskar“, 1997; Grand Rrih Jugoslovenski filmski festival, Herceg Novi, 1997; FIPRESCI, Nagrada kritike, Jugoslovenski filmski festival, Herceg Novi, 1997; Grand Prix za najbolji film, Festival evropskog filma PANORAMA, Atina, 1997; FIPRESCI za najbolji film, Festival istočnoevropskog filma COTTBUS, Nemačka, 1997; Nagrada za najbolju žensku ulogu (Mirjana Joković), Festival istočnoevropskog filma COTTBUS, 1997; Grand Prix za najbolji film, Internacionalni filmski festival, Banja Luka, 1997; „Srebrni vitez“, Festival slovenskih i pravoslavnih zemalja, Rusija, 1997; FIPRESCI, Nagrada kritike za najbolji scenario (Gordan Mihić), Festival filmskog scenarija, Vrnjačka Banja, 1997; „Carica Teodora“, za najbolju žensku ulogu (Mirjana Joković), Festival glumačkih ostvarenja, Niš, 1997; Grand Prix, Mojkovac, 1997; Najbolja ženska uloga (Mirjana Joković), Mojkovac, 1997; Najbolja muška uloga (Petar Kralj), Mojkovac, 1997.

TV film „Kod večite slavine“: Kandidat za nagradu EMI, 1995; Nagrada za najbolje adaptirano književno delo, Festival filmskog scenarija, Vrnjačka Banja, 1995. Film „Tihovanje“: Velika zlatna medalja za najbolji dokumentarni film, 39. festival jugoslovenskog dokumentarnog filma, Beograd; Grand Prix, „Fest“, Zlatibor, 1993; „Zlatni vitez“, Novi Sad, 1993; Grand Prix Kubanjskog međunarodnog festivala pravoslavnog filma 2009.

Osim rediteljskog posla, predavala je glumu u Baletskoj školi „Lujo Davičo“ u Beogradu i režiju na Njujorškoj filmskoj akademiji (New York Film Academy).

FILM


Vukčević Stanojlo

VUKČEVIĆ Stanojlo (1850-1933), lekar, narodni poslanik i senator.

Rođen je 19. novembra 1850. godine u selu Jasikovici kod Trstenika. Osnovnu školu završio je u selu Ribniku, a gimnaziju i učiteljsku školu u Kragujevcu. Kao učitelj radio je u Trsteniku i Aleksincu, a potom je 1874. godine u Petersburgu upisao medicinu. Studije je prekinuo 1876. godine zbog Prvog srpsko-turskog rata i stupio je u vojnu službu kao lekarski pomoćnik. Posle prekida neprijateljstava otišao je u Moskvu da nastavi studije, ali se ubrzo vratio zbog Drugog srpsko-turskog rata. Raspoređen je u ratne vojne bolnice u Sokobanji i Aleksincu sa činom sanitetskog poručnika. Po završetku rata kao stipendista Trsteničkog sreza otišao je u Francusku da završi studije medicine. Godine 1883. završava studije medicine i već sledeće, 1884. godine, doktorira na Medicinskom fakultetu u Parizu sa tezom: „Studija o lečenju granuloznih oftalmija ekcizijom konjuktivalnog sulkusa“.

Po završetku studija vratio se u Srbiju i počinje da radi kao sreski lekar u Trsteniku, počev od 1. marta 1884. do 1887. godine. Za 1885. godinu u službenoj evidenciji pod tačkom 23 rečeno je: „Lekar sreza trsteničkog Stanojlo Vukčević, 34 godine iz Jasikovice, neoženjen, doktor celokupnog lekarstva pariskog univerziteta, služio od 1. oktobra 1873. do 1. jula 1874. godine kao učitelj osnovne škole aleksinačke. Postavljen je za sreskog lekara u Trsteniku od 1. marta 1884. godine, sa godišnjom platom od 2.250 dinara. Ispituje vrlo tačno bolesti, daje uredne izveštaje, tačan i savestan u sudskim delima, ide priležno bolesnicima kad službom nije sprečen, pažljiv pri kalemljenju (velike boginje), prijatan prema bolesnicima, solidan prema starijima, dobre naravi, nema poroka, zdrav.“ (U potpisu okružni načelnik Dimitrije Đorđević).

U letnjim sezonama (1884-1877) dr Vukčević radi i kao banjski lekar. U vreme boravka i rada dr Vukčevića u Trsteniku i Vrnjačkoj Banji, polovinom 1884. godine bio je imenovan za člana državne komisije o uređenju banjskog rejona.

Dr Vukčević je postavljen za lekara požarevačkog sreza 1887. godine. Pred izbore 1888. godine za Veliku narodnu skupštinu bio je imenovan za kraljevskog namesnika za srez Požarevac. Privremeno, po potrebi službe, bio je premešten u Loznicu. U Požarevac se vraća 1889. godine, kada je prvi put izabran za narodnog poslanika. U toku 1889. bio je na dužnosti okružnog fizikusa u Požarevačkom okrugu i upravnik okružne bolnice.

Redovni je član Srpskog lekarskog društva. Govorio je ruski, nemački i francuski jezik. Pisao je stručne radove. Održavao je i popularna zdravstvena predavanja na Narodnom univerzitetu u Požarevcu. Bio je u Požarevcu među osnivačima lista „Građanin“, a jedno vreme ga je i uređivao. Preveo je sa nemačkog u saradnji sa dr Stanojem Nešićem knjigu profesora fiziologije dr Ernesta Birkea Kako ćeš sačuvati život i zdravlje svoje dece.

Pripadao je slobodarskom pokretu Svetozara Markovića, kasnije Radikalnoj stranci. Za narodnog poslanika izabran je prvi put 1889. godine, zatim 1893, pa 1900, 1903, 1905, 1906. i 1908. godine. Bio je sekretar, potpredsednik, a potom i predsednik Narodne skupštine više godina. Godine 1901. izabran je za senatora.

Početkom Prvog svetskog rata dr Stanojlo Vukčević je ponovo u Vrnjačkoj Banji, sada na dužnosti upravnika Prve rezervne vojne bolnice u činu sanitetskog pukovnika. Krajem 1915. godine vraća se u Požarevac, ali već 1916. biva interniran od strane bugarske Vojne komande. Odveden je u Niš, a zatim u Plovdiv (Bugarska), gde ostaje u zarobljeništvu do kraja rata.

Po oslobođenju, nakon stvaranja jugoslovenske države izabran je za predsednika Parlamenta i pomoćnika ministra zdravlja Srbije. Zbog bolesti se 1923. godine povukao iz političkog života, ali je 1932. ponovo uzeo učešće, kao senator Dunavske banovine i na tom mestu ga je zatekla smrt. Srpsko lekarsko društvo u Požarevcu 1930. godine bira ga za njenog predsednika, a 1933. je izabran za predsednika Kluba senatora.

Za svoj lekarski i društveni rad odlikovan je Takovskim krstom prvog reda, Ordenom Svetog Save trećeg reda, Ordenom Belog orla petog reda.

U braku sa Emilijom, ćerkom Aleksandra Nikolajevića, bivšeg predsednika Narodne skupštine Srbije, imao je četiri sina i dve ćerke. (Sin Aleksandar, 1891, pravnik i diplomata, Bogdan, 1902-1953, lekar).

Umro je 23. januara 1933. godine i sahranjen je u Beogradu na Novom groblju.

FOTOGRAFIJE


Venijamin Pavićević

VENIJAMIN /Pavićević/ (1836-1909), arhimandrit, starešina manastira Ljubostinje.

Rođen 1. januara 1836. godine u Gornjoj Crnišavi. Zamonašio se početkom 1852. godine, a iste godine episkop žički Nićifor ga je rukopoložio za đakona. Jeromonah je postao 1855. godine. Završio je beogradsku Bogosloviju 1866. godine, a zatim je na ostrvu Halki u tamošnjoj Bogosloviji proveo 4 godine. Pošto se 1871. godine razboleo, vratio se u Srbiju. U II odeljenju beogradske Bogoslovije bio je 4 godine katiheta, a zatim je postavljen za starešinu manastira Ljubostinje. Protosinđel je postao 1877, a 1880. godine je u beogradskoj Sabornoj crkvi proizveden za arhimandrita. Postavljen je 1891. godine za počasnog člana Velikog duhovnog suda i tu ostao više godina.

U jesen 1878. godine bratstvo manastira Ljubostinje su činili protosinđel Venijamin i jeromonasi Vićentije, Teofilo, Avakum i Melentije, a u jesen 1882. godine činili su arhimandrit Venijamin i jeromonasi Vićentije, Mihailo i Mitrofan.

Godine 1877. bio je sagovornik Feliksa Kanica kome je pripovedao o renoviranju opustošenog manastira (1816). On je sačuvao sećanje o dva preduzimljiva kaluđera, o popu Nićiforu i Arseniju Stefanoviću, koji je obnovio zapušteni manastir, postavio ikonostas, kao i Janićiju Mačužiću, igumanu naklonjenom umetnosti, koji je obavio temeljnu restauraciju zvonika i crkve, izgradio štale, vodenice, mehane, crkvu pokrio limom i koji je do 1850. zapošljavao mnoge italijanske graditelje. Venijamin je „čovek beskrajnog meraka, obrazovan, vičan poslovima, koji redovno čuva interese manastira.“ – piše Kanic.

U „Težaku“ 1892. godine Blag. D. Todorović piše: „Ljubostinja ima na 40 hektara ziratne zemlje i oko 990 hektara pod šumom rastovom i bukovom. Vinograda ima samo na 4 1/2 hektara. Od stoke ima 30 govedi i oko 200 svinja, a u naročitoj ogradi od 6 hektara, čuvaju se i 6 košuta i 2 jelena. Starešina je manastira gospodin Venijamin, o čijoj se gostoljubivosti inače priča...“, a 1897. godine zabeleženo je da „arhimandrit manastira Ljubostinje, g. Venijamin ima okalemljene loze 2.000, blagorodnog voća 100 kalema, 2 krave švajcarske i 1 bika, 10 đerzonki i 10 vrškara košnica...“.

Starešina manastira, arhimandrit Venijamin, 1888. godine je na molbu Mihaila Valtrovića ustupio Narodnom muzeju jednu „od žute medi kadionicu, koja je sudeći po obliku njenom poreklom sa zapada, a pravljena je najkasnije u XIV veku“.

Ukazom Njegovog veličanstva kralja Aleksandra Obrenovića od 1893. do 1895. godine arhimandrit Venijamin je počasni član Velikog Duhovnog suda.

Godine 1900. nekoliko starih i viđenih arhimandrita naših: Venijamin ljubostinjski, Vićentije sretenjski, Gavril bukovski i iguman Melentije tumanski „otišli su u manastir Hilendar da se pričisle brastvu i posle nekoga vremena, brastvo ih je izabralo u Savet upravni i tako je danas, nakon duga i naporna rada uprava znamenite srpske zadužbine Hilendara u rukama srpskih kaluđera”.

Odlikovan je Ordenom Svetog Save IV i III stepena i Medaljom Miloša Velikog. Prilikom krunisanja ruskog cara (1896) dobio je Orden Svete Ane II stepena.

Upokojio se 15. septembra 1909. godine i sahranjen je na monaškom groblju u Ljubostinji.

BESEDA I FOTOGRAFIJA


Dragan Vučković

VUČKOVIĆ Dragić-Dragan (1920-1999), novinar, foto-reporter, dopisnik „Politike“ i „Sporta“.

Rođen je 1920. godine u Trsteniku, sin uglednog i bogatog trsteničkog trgovca, Aranđela Vučkovića.

Aranđel Vučković (1887-1979) je rođen u Poljni kao sin Nikodija Terzića. Pre Prvog svetskog rata je bio trgovački kalfa, a zatim i trgovac u Trsteniku. Učesnik je oslobodilačkih ratova 1912-1918. godine, a posebno se istakao hrabrošću na Solunskom frontu, pa se, kao inženjerijski podnarednik u sastavu minerske čete, iz Velikog rata u Trstenik vratio sa brojnim odličjima. Ubrzo, nakon Velikog rata, osamostalio se kao trgovac i oženio Stanojkom Novaković iz Aleksandrovca, sa kojom je dobio sina Dragića i ćerku Radmilu (1924). Ugledni trstenički trgovac Aranđel Vučković je od 1920. do 1935. godine bio blagajnik Opštinskog odbora Trstenik, a kasnije i njen odbornik. Bio je i dugogodišnji blagajnik i predsednik Crkvenog odbora u Trsteniku. Kao trgovac kolonijalnom i manufakturnom robom brzo se obogatio i, pored tri radnje, u Trsteniku je podigao i lepu porodičnu kuću u Žičkoj br. 10.

Dragić, zvani Dragan, sin Aranđela Vučkovića, odrastao je i školovao se u Trsteniku. Sve do Drugog svetskog rata radio je u očevoj trgovini. Zaljubljen u svoju Čaršiju, voleo je druženje, muziku i sport. Bio je aktivni član Pevačkog društva „Boško Jugović“ i svirao je harmoniku. Sa prijateljima je osnovao i trsteničku muzičku grupu „Džoto“ (Džez omladine trsteničke opštine).

Dragan je kao mladi borac bio učesnik NOB-a od 3. septebra 1943. godine u Drugom dobrovoljačkom odredu. Nakon Drugog svetskog rata radio je kao službenik u Trsteniku, a u isto vreme nastavlja da se interesuje za novinarstvo. Još pre rata je počeo da piše članke za lokalne novine, kao i kragujevačke posleratne novine, gde mu se produbljuje interesovanje za dopisništvom i novinarstvom.

Dragan Vučković je radio kao novinar, urednik ili glavni i odgovorni urednik u informativnim listovima: IHP „Prva petoletka“ Trstenik „Informacije“ (1961-1963) i „Informator“ (1965-1979) i u stručnom časopisu „Hidraulika“ (1961-1962). U Trsteničkoj „Tribini“ radio je kao novinar i urednik od 1966. do 1969. godine.

Jedan broj preduzeća opštine Trstenik izdavao je povremeno svoje novine, pa se on pojavljuje kao urednik i u tim novinama od 1965. do 1974. godine: „Zapadna Morava“, „Napredak“, „Budućnost“ (Štamparija „Metalograf“).

Bio je dugogodišnji ekskluzivni dopisnik za područje Trstenik za listove „Politika“ i „Sport“. Radio je i kao dopisnik Radio stanice Trstenik od njenog formiranja 1971. godine. Bio je osnivač i presednik Kluba novinara u Trsteniku i član Izvršnog odbora Aktiva novinara Zapadne Srbije.

Pored toga što je bio i sportski novinar, bio je i član uprava mnogih trsteničkih sportskih društava kao i aktivni fudbalski sudija punih 15 godina.

Beleženjem događaja, prikupljanjem podataka, pisanjem novinarskih članaka i foto-reportažama objavljenih u preko 2.000 novinskih naslova, Dragan je ostavio neizbrisiv trag iz prošlosti Trstenika, čime je obogatio i kulturnu baštinu našeg kraja.

Od najvećeg jugoslovenskog sportskog lista „Sport“ iz Beograda 1975. godine je dobio Zlatnu plaketu za značajan doprinos unapređenju sporta i fizičke kulture u SFRJ.

Doajen trsteničkog novinarstva, Dragan Vučković, nije se ženio i nema direktnih potomaka. Preminuo je 1999. godine u Trsteniku i sahranjen je na Starom groblju.

FOTOGRAFIJE


Aranđel Vučković
Vučković Dragan, harmonika
Muzički orkestar „Džoto“ (Džez omladine trsteničke opštine): Dragić-Dargan Vučković, harmonika, Miša Rašković, doboš, Milomir Cvetković Cvetko (fudbalski golman SK „Jug Bogdan“), bas bubanj, Desimir-Desko Popović, Andrić Uča, violina II, Dragi Petrović (fotograf i diregent Pevačkog društva „Boško Jugović“), violina I, Rile Ristić, gitara
Vučković Dragan, deo orkestra „Džoto“
Vučković Dragan, 1949.
Vučković Dragan ispred zgrade bivšeg hotela Topalović
Vučković Dragan izlazi iz Ljubostinje
Vučković Dragan na poslu