Учитавајући гиф

BIOGRAFSKI LEKSIKON


  • IBROVAC T. Milun
  • IBROVAC Miodrag
  • IVANOVIĆ Jovan M. Gorski
  • IRINEJ /Vujanović V./
  • ISAKOVIĆ Antonije
Ibrovac T. Milun

IBROVAC T. Milun (1852-1917), profesor, načelnik sreza.

Rođen je 1852. godine u Jasikovici kod Trstenika. Potiče iz zemljoradničke porodice oca Todora Radisavljevića i majke Stevane, ćerke Radisava Milenkovića, stočarskog trgovca iz Odžaka. Osnovnu školu je učio u Gornjem Ribniku (1864-1868), a gimnaziju u Kragujevcu (1868-1874). U Beogradu završio Istorijsko-filološki odsek na Filološkom fakultetu Velike škole (1878), s prekidima za vreme rata (1876-1877). Tokom školovanja bio je blagodejanac (stipendista) srpske vlade. Član je Beogradskog pevačkog društva od 1874. godine.

Prvo je službovao kao praktikant u Ministarstvu finansija (1878-1879) i Upravi državne štamparije (1879). Potom je profesor gimnazije u Gornjem Milanovcu (1879-1880, 1883-1888) i Užicu (1880-1883). Zbog radikalskih političkih stavova i pisanja u štampi otpušten je iz službe 1888. godine. Načelnik sreza podunavskog (1888), načelnik trsteničkog (1889-1890), rasinskog (1890-1891) i levačkog sreza (1891-1892). Ponovo je otpušten 1892. godine, predavač u Zaječaru (1893), potom načelnik sreza banjskog (1893) i sreza dobričkog (1894). Otpušten je po treći put i postavljen za predavača u Užicu (1894), u Kruševcu (1894-1895), a posle položenog ispita (1894) za profesora u Kruševcu (1895-1899), predavao Srpski jezik i Zemljopis. Potom je profesor u Vranju (1899-1901), Beogradu (Bogoslovija, 1901-1902, 1904-1905, 1911-1915); Prve gimnazije (1902-1904), Treće gimnazije (1906-1911) i u Kragujevcu (1905-1906).

Za vreme okupacije (1915-1917) živeo je na svome imanju u selu Jasikovici. Oženio se 1884. godine Milicom Erčević, sa kojom je imao devetoro dece, 5 kćeri i 4 sina, od kojih je Miodrag bio književnik i profesor univerziteta, akademik.

Napisao je komad u tri čina Božji sud na Mendinom brdu (premijerno izvedena 8. juna 1896. godine u Narodnom pozorištu u Beogradu. Drama je objavljena 1994. godine, a rukopis se čuva u arhivu Narodnog pozorišta u Beogradu.

Znao je nemački, francuski i latinski. Bio je odlikovan Ordenom „Svetog Save“ V reda. Zastupljen u Leksikonu pisaca Jugoslavije, II, Novi Sad, 1979.

Umro je 23. marta (po starom kalendaru) 1917. godine u Jasikovici.

FOTOGRAFIJE


Kuća porodice Ibrovac u Jasikovici kod Trstenika
Milica i Milun sa ženskim delom porodice
Milun Ibrovac
Ibrovac Miodrag

IBROVAC Miodrag (1885-1973), profesor univerziteta, akademik.

Rođen je 6. septembra 1885. godine u Gornjem Milanovcu, gde mu je otac Milun bio na službi kao profesor. Otac Milun, profesor u više gradova i načelnik više srezova u Srbiji, sa suprugom Milicom, rođenom Erčević, imao je devetoro dece, 5 kćeri i 4 sina.

Miodrag je osnovnu školu učio u osam raznih mesta, gde mu je otac službovao. Nižu gimnaziju završio u Kruševcu, Višu u Vranju i Beogradu (do 1903). Filozofski fakultet, Francuski jezik i književnost i uporednu književnost u Beogradu (1903-1907). Još kao student učestvovao je u Jugoslovenskom omladinskom pokretu i časopisu „Slovenski jug“. Bio je učesnik omladinskog pokreta „Slovenski jug”, član đačke družine „Nada”, uprave „Pobratimstva” i Fonda za pomaganje siromašnih studenata, potpredsednik Akademskog pevačkog društva „Obilić”.

Studirao je potom na univerzitetima u Lozani, Grenoblu i Parizu. Na Sorboni 1923. godine doktorirao je s temama: a) Jose-Maria de Heredia; b) Les sources des „Trophees“.

Suplent Niške gimnazije od 1907, profesor Realke (1911) i Druge muške gimnazije u Beogradu (1913). Za vreme balkanskih ratova bio cenzor pošte i telegrafa pri Vrhovnoj komandi, u kabinetu ministra vojnog u Nišu, ataše za štampu pri poslanstvu u Sofiji. Prešavši Albaniju (1915) u Francuskoj, bio šef grupe srpskih đaka u liceju i profesor. U Parizu profesor srpskog jezika u Društvu za širenje stranih jezika, u Školi za istočne jezike (1918-1922) i ispitivač na Sorboni (1923). Bio je jedan od prevodilaca i redaktora dokumenata Versajskog sporazuma o miru (1919).

Bio je vanredni profesor Francuskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu (1924-1928), redovni (1928-1955). Bio je član brojnih kulturnih i naučnih društava, kao i gostujući profesor na brojnim fakultetima (Ljubljana, Sarajevo, Grenobl, Dižon, Strazbur, Pariz, Atina i dr). Održao je stotine javnih predavanja iz francuske i jugoslovenske književnosti širom Evrope. Dopisni član SANU-a od 7. marta 1968, a redovni član od 28. maja 1970. godine.

Eseje i studije iz naših i stranih književnosti objavljivao u tekućoj periodici. Pisac predgovora, pogovora i recenzija, prevodilac s francuskog, bugarskog i srpskog jezika. Koristio je i pseudonim – Pelegrin. Zastupnik je pozitivističke struje u komparativistici. Jedan je od urednika „Srpskog književnog glasnika“. Nosilac brojnih odlikovanja, priznanja i nagrada.

Saradnik više od sto naslova listova, časopisa i drugih publikacija, autor 21 monografske publikacije, literatura o Ibrovcu iznosi više od 300 bibliografskih jedinica.

Neke od objavljenih knjiga: La langue serbo-croate, Paris, 1918; Hosé-Maria de Heredia : les sources des Trophées, Paris, 1923; Emil Oman, Novi Sad, 1939; Ljuben Karavelov, Beograd, 1940; Alfred de Vinji : pesnik ponosa i ćutanja, Beograd, 1940; Milanu Rakiću, Beograd, 1940; Slikarstvo i književnost u Francuskoj, Beograd, 1955; Istorija francuske književnosti, Beograd, 1954; Uvod u proučavanje romanistike i uporedne književnosti, Beograd, 1959; Srodnost srpske i novogrčke narodne poezije, Zagreb, 1959; Vuk i Francuzi, Beograd, 1966; Claude Fauriel et la fortune européene des poésies populaires grecque et serbe : étude d'histoire romantique, Paris, 1966; Volter i markiza Du Châtelet, Beograd, 1976...

Miodrag je bio oženjen Jelisavetom, zvanom Savka, ali nisu imali dece. Savka je bila profesor romanistike, prevodila je knjige sa francuskog jezika na srpski i sa srpskog na francuski.

U vreme Uskrsa i za Zadušnice, kao i preko letnjeg raspusta, brojna porodica Miluna Ibrovca se okupljala u starom domu na sunčanoj visoravni sela Jasikovice u hladu starih lipa. Kraj leta se završavao obično 4. septembra porodičnom slavom Svetog Agatonika.

Miodrag Ibrovac je umro 21. juna 1973. godine u Beogradu.

Zalaganjem Miodraga Ibrovca sagrađena je škola u Jasikovici, koja danas nosi njegovo ime, a Narodna biblioteka „Jefimija“ iz Trstenika je objavila zbornik radova Miodrag Ibrovac i njegovo doba 2010. godine, a 2011. godine podigla mu i Spomen-bistu u parku između biblioteke i crkve Svete Trojice, rad zavičajnog vajara, Dragoljuba-Dragana Dimitrijevića.

KNJIGE I FOTOGRAFIJE


Kuća porodice Ibrovac u Jasikovici kod Trstenika
Miodrag Ibrovac prilikom prijema titule počasnog doktora Univerziteta u Dižonu
Miodrag Ibrovac sa porodicom u Jasikovici
Miodrag Ibrovac u Jasikovici
Miodrag Ibrovac na grobu brata Predraga u bivšem logoru Nađmeđeru
Miodrag Ibrovac
Milun, otac Miodraga Ibrovca
Spomen bista Miodragu Ibrovcu
Ivanović Jovan M. Gorski

IVANOVIĆ Jovan M. Gorski (1896-1919), učitelj, pesnik.

Rođen je 7. januara 1896. godine u Trsteniku u siromašnoj porodici Milosava, kočijaša u Trsteniku, i Miljojke Ivanović. Jovan je bio dobar đak, pa su ga roditelji školovali mučeći se sa oskudicom. Još dok je učio osnovnu školu u Trsteniku umre mu otac, a majka Miljojka je, služeći po kućama i uz pomoć rodbine, uspela da ga školuje. Osnovnu školu završio je u rodnom mestu, a Gimnaziju u Kruševcu. Preselili su se u Kruševac i njegova mati je s mukom izdržavala svoga sina jedinca. Kao đak skrenuo je na sebe pažnju svojih nastavnika svojim jakim intelektom. Posle položene male mature upisuje 1908. godine jagodinsku Učiteljsku školu.

Odmah po završenoj Učiteljskoj školi dobio je službu u Kruševu (1914-1915), sreza gorskog, okruga Prizrenskog. Tu ga zatiče rat i krajem 1915. godine, iako krhkog zdravlja, stupa u vojsku kao kaplar u Šumadijsku diviziju i sa njom prelazi Albaniju, stiže na Krf, a zatim odlazi u Solun. Teški ratni napori, gladovanje, kiše, snegovi i vetrovi iznurili su njegovo telo i on se razboleo od tuberkuloze. Dugo je lečen u Solunu i u Sidi Abdalahu kod grada Fesa u Alžiru, sve do sredine 1918. godine.

Po završetku rata, vratio se u zavičaj 1918. godine, dobio je službu u Medveđi, a zatim u Novom Selu kod Vrnjačke Banje. Sledeće, 1919. godine, 6. novembra, na platnom je spisku kao nadzornik u Vojno-tehničkom zavodu „Obilić“ u Kruševcu. Iste godine ponovo teško oboleva od tuberkuloze i na lečenju podleže bolesti u 23-oj godini života u Kruševcu, gde je i sahranjen.

Poezijom se bavi još iz školskih dana, a od službovanja u Gori uzima pesničko ime Gorski. Kao mlad učitelj i vojnik, Jovan Ivanović Gorski, sarađivao je u „Srpskim novinama“ (Krfski „Zabavnik“), „Ratnom dnevniku“, „Velikoj Srbiji“ i „Staroj Srbiji“, a zatim i u „Politici“. Pisao je pesme o kojima se kritika vrlo povoljno izrazila. Njegove objavljene pesme su bile ocenjene kao iskrene i nadahnute snažnim porivima. U nekim pesmama njegov stih se uzdiže do visina kao krik za izgubljenom otadžbinom, poput pesme napisane na Krfu 16. oktobra 1916. godine:


Sav šator duboko u snu slatko diše.

Čujem: Mope ludo o obale bije...

Maslina se stara nad šatorom njiše

I zadrma platno kad je vetar svije.

Sav šator duboko u snu slatkom diše...


Mene opet muči tragedija naša.

Ledna crna misao celo biće buni.

Mislim: je l’ poslednja ispijena čaša,

Il’ nam sudba gorka opet novu puni?...

Mene vazda muči tragedija naša...


Dela ovog mladog i poletnog pesnika je brzo prekrio zaborav. Sećanje na njega sačuvalo je samo Udruženje jugoslovenskog učiteljstva koje je u Spomenici učiteljima i učiteljicama izginulim i pomrlim u ratovima 1912-1918. objavilo njegovu kratku biografiju i podatak da je ostavio oko 70 pesama u rukopisu. Zbog prerane smrti pesnika Jovana Ivanovića Gorskog njegove pesme nisu našle izdavača. Nažalost, sačuvane su samo one objavljene u časopisima.

Gorskog spominje i Dragiša Vitošević u svojoj studiji Krfski „Zabavnik“ Branka Lazarevića koja je objavljena u časopisu „Književna istorija“ X, 38, 1978, str. 285-314.

PESME


IRINEJ /Vujanović V./

IRINEJ /Vujanović V./ (1878-1961), arhimandrit, starešina Pećke patrijaršije.

Rođen je u selu Gomirju kod istoimenog manastrira u Gorskom kotaru 2. januara 1878. godine. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u zavičaju.

Zamonašio se novembra 1898. godine u manastiru Veluće kod Trstenika. Rukopoložen je u čin jerođakona februara 1899. godine u manastiru Studenici, a u čin jeromonaha juna 1899. godine u čačanskoj crkvi. Školovanje je nastavio na Bogosloviji u Prizrenu (1902-1903). Starešina manastira Veluće postao je novembra 1908. godine. Iguman istog manastira bio je od 1920. do 1922, a početkom decembra 1922. godine je iguman i starešina Pećke patrijaršije sve do 1929. godine. Za arhimandrita proizveden je februara 1925. godine u Sabornoj crkvi u Beogradu.

Kasnije, 8. aprila 1945. godine arhimandrit Irinej /Vujović/ postavljen je za igumana manastira Jošanica gde će ulagati velike napore za opstanak manastira.

Jedno vreme bio je i sabrat Podvorja SPC u Moskvi. Govorio je ruski.

Upokojio se 8. aprila 1961. godine, izvan manastira u porodici Draga Savića iz Stopanje kod Trstenika.

Isaković Antonije

ISAKOVIĆ Antonije (1923-2002), književnik, akademik.

Rođen je 6. novembra 1923. godine u Beogradu. Otac Nikola, pravnik iz Rače, dolazi u Trstenik 1936. godine iz Beograda sa suprugom Zagorkom, sinom Antonijem i ćerkom Brankom, da se leči od dijabetesa vrnjačkim lekovitim vodama i vrlo brzo postaje ugledni advokat. Antonije je dobio ime po dedi koji je bio „vrlo bogat čovek, zemljoposednik i trgovac. Imao je parni mlin u Rači (Kragujevačkoj) i momke seljake, napoličare koji su radili u mlinu i obrađivali njegovu zemlju.“ Antonije je kao uži zavičaj – kako i sam podvlači – osećao Raču (Kragujevačku), a kao neki prošireni zavičaj Trstenik, gde je proveo dečaštvo.

Osnovnu školu završio je u Rači Kragujevačkoj, a gimnaziju učio u Beogradu, Kruševcu, Jagodini, maturirao u Beogradu (1946). Kao gimnazijalac u Kruševcu bio je aktivni član Literarne družine „Napredak“ koja je radove članova štampala u đačkom listu „Venturi“. Tada postaje i član SKOJ-a, zbog čega, školske 1938/1939. godine, biva i isključen iz kruševačke gimnazije. Početak rata Antonije Isaković Lule dočekuje u Trsteniku gde se ubrzo priključuje Vrnjačko-trsteničkom odredu i učestvuje u bici na Popinskoj reci 13. oktobra 1941. godine. Po završenoj bici stupa u Kraljevački partizanski odred, kasnije je borac Prve proleterske brigade. Učesnik je NOB-a do kraja rata.

Iz rata, po demobilizaciji, otišao je u politiku. Postavljen je za sekretara Okružnog komiteta SKOJ-a i člana Okružnog komiteta Komunističke partije u Jagodini.

Prelaskom u Beograd, uskoro je postavljen za prvog direktora časopisa „Nin“.

Član i dugogodišnji potpredsednik SANU-a, dopisni od 7. marta 1968, redovni od 22. aprila 1976. godine. Član je Udruženja književnika Srbije. Kao potpredsednik SANU-a bio je jedan od inicijatora za pisanje „Predloga za razmišljanje“, čiji je sadržaj izazvao burno reagovanje političkog vrha, posebno među Hrvatima.

Poznato je da je Isaković u SANU-u imao uvek hrabro i dostojanstveno držanje, po čemu je bio posebno cenjen u naučnim krugovima.

Sarađivao u brojnim listovima i časopisima, pa i kruševačkim („Bagdala“, „Pobeda“, „Sinteza“). Pripovedač, romanopisac, scenarista. U njegovom književnom stvaranju više puta je zahvaćen prostor kruševačkog kraja, kao i književni junaci sa ovih prostora. Jedan od najznačajnijih srpskih književnih stvaralaca druge polovine XX veka. Isaković je jedan od najprevođenijih srpskih književnika.

Sarađivao je u časopisu „Nova misao“, a od 1955. godine bio je glavni urednik časopisa „Delo“.

Kao direktor „Prosvete“ od 1960. do 1964. godine ovu Izdavačku kuću uzdigao je u najvećeg i najuglednijeg izdavača u Jugoslaviji.

Počeo je sa pripovetkama „Kukuruz“, „Kašika“, „Velika deca“ i odmah se videlo da se rađa jedan od najboljih pripovedača srpske književnosti u drugoj polovini XX veka. Knjige Tren, Miran zločin i Gospodar i sluge uvode ga u Srpsku akademiju nauka i umetnosti.

Bibliografiju Isakovića čini više stotina jedinica; obimna je i literatura o njemu koja se može naći u Književnom leksikonu.

Objavljene knjige: Velika deca, Beograd, 1953; Paprat i vatra, Beograd, 1962; Prazni bregovi, Beograd, 1969; Tren 1, Beograd, 1976; Tren 2, Beograd, 1982; Berlin kaputt, Beograd, 1982; Obraz, Beograd, 1988; Govori i razgovori, Beograd, 1990; Listovi o Kosovu, Beograd, 1990; U znaku aprila: i druge priče, Beograd, 1991; Miran zločin, Beograd, 1992; Drugi deo mog veka: da se ne zaboravi, 1993; Gospodar i sluge, Beograd, 1995; Riba, Beograd, 1997; Nestajanje, Beograd, 2000.

Imao je širok spektar interesovanja. Ostavio je dubok trag i u: politici, kulturi, filmu, štampi, izdavaštvu i borbi za ljudska prava. Scenariji: „Aleksa Dundić“, 1958 (režija: Leonid Lukov), „Jedini izlaz“, 1958 (režija: Aleksandar Petrović/Vicko Raspor), „Dve noći u jednom danu“, 1963 (režija: Radenko Ostojić), „Tri“, 1965 (režija: Aleksandar Petrović), „Tren“, 1978 (režija: Stole Janković), „Berlin kaputt“, 1981 (režija: Milivoje Milošević).

Bio je oženjen Leposavom Milanin, književnicom, a ćerka mu je poznata glumica, Milica Milša. Veliko međusobno prijateljstvo, još iz Trstenika, iz skojevskih dana, Antonije Isaković Lule i Dobrica Ćosić Gedža, pretvorili su i u kumstvo. Na venčanju Antonija Isakovića, kumovi su im bili pesnik Oskar Davičo i Dobrica Ćosić, a na venčanju Dobrice sa Božicom Đulaković, kumovi su im bili Antonije Isaković i vajar Sreten Stojanović.

Antonije Isaković je umro 14. januara 2002. godine u Beogradu.

KNJIGE I FOTOGRAFIJE


Antonije Isaković
Venčanje Antonija Isakovića i Leposave Milanin, kumovi — Oskar Davičo i Dobrica Ćosić
Antonije, Leposava, ćerka Milica i unuk Antonije