ISAKOVIĆ Antonije (1923-2002), književnik, akademik.
Rođen je 6. novembra 1923. godine u Beogradu. Otac Nikola, pravnik iz Rače, dolazi u Trstenik 1936. godine iz Beograda sa suprugom Zagorkom, sinom Antonijem i ćerkom Brankom, da se leči od dijabetesa vrnjačkim lekovitim vodama i vrlo brzo postaje ugledni advokat. Antonije je dobio ime po dedi koji je bio „vrlo bogat čovek, zemljoposednik i trgovac. Imao je parni mlin u Rači (Kragujevačkoj) i momke seljake, napoličare koji su radili u mlinu i obrađivali njegovu zemlju.“ Antonije je kao uži zavičaj – kako i sam podvlači – osećao Raču (Kragujevačku), a kao neki prošireni zavičaj Trstenik, gde je proveo dečaštvo.
Osnovnu školu završio je u Rači Kragujevačkoj, a gimnaziju učio u Beogradu, Kruševcu, Jagodini, maturirao u Beogradu (1946). Kao gimnazijalac u Kruševcu bio je aktivni član Literarne družine „Napredak“ koja je radove članova štampala u đačkom listu „Venturi“. Tada postaje i član SKOJ-a, zbog čega, školske 1938/1939. godine, biva i isključen iz kruševačke gimnazije. Početak rata Antonije Isaković Lule dočekuje u Trsteniku gde se ubrzo priključuje Vrnjačko-trsteničkom odredu i učestvuje u bici na Popinskoj reci 13. oktobra 1941. godine. Po završenoj bici stupa u Kraljevački partizanski odred, kasnije je borac Prve proleterske brigade. Učesnik je NOB-a do kraja rata.
Iz rata, po demobilizaciji, otišao je u politiku. Postavljen je za sekretara Okružnog komiteta SKOJ-a i člana Okružnog komiteta Komunističke partije u Jagodini.
Prelaskom u Beograd, uskoro je postavljen za prvog direktora časopisa „Nin“.
Član i dugogodišnji potpredsednik SANU-a, dopisni od 7. marta 1968, redovni od 22. aprila 1976. godine. Član je Udruženja književnika Srbije. Kao potpredsednik SANU-a bio je jedan od inicijatora za pisanje „Predloga za razmišljanje“, čiji je sadržaj izazvao burno reagovanje političkog vrha, posebno među Hrvatima.
Poznato je da je Isaković u SANU-u imao uvek hrabro i dostojanstveno držanje, po čemu je bio posebno cenjen u naučnim krugovima.
Sarađivao u brojnim listovima i časopisima, pa i kruševačkim („Bagdala“, „Pobeda“, „Sinteza“). Pripovedač, romanopisac, scenarista. U njegovom književnom stvaranju više puta je zahvaćen prostor kruševačkog kraja, kao i književni junaci sa ovih prostora. Jedan od najznačajnijih srpskih književnih stvaralaca druge polovine XX veka. Isaković je jedan od najprevođenijih srpskih književnika.
Sarađivao je u časopisu „Nova misao“, a od 1955. godine bio je glavni urednik časopisa „Delo“.
Kao direktor „Prosvete“ od 1960. do 1964. godine ovu Izdavačku kuću uzdigao je u najvećeg i najuglednijeg izdavača u Jugoslaviji.
Počeo je sa pripovetkama „Kukuruz“, „Kašika“, „Velika deca“ i odmah se videlo da se rađa jedan od najboljih pripovedača srpske književnosti u drugoj polovini XX veka. Knjige Tren, Miran zločin i Gospodar i sluge uvode ga u Srpsku akademiju nauka i umetnosti.
Bibliografiju Isakovića čini više stotina jedinica; obimna je i literatura o njemu koja se može naći u Književnom leksikonu.
Objavljene knjige: Velika deca, Beograd, 1953; Paprat i vatra, Beograd, 1962; Prazni bregovi, Beograd, 1969; Tren 1, Beograd, 1976; Tren 2, Beograd, 1982; Berlin kaputt, Beograd, 1982; Obraz, Beograd, 1988; Govori i razgovori, Beograd, 1990; Listovi o Kosovu, Beograd, 1990; U znaku aprila: i druge priče, Beograd, 1991; Miran zločin, Beograd, 1992; Drugi deo mog veka: da se ne zaboravi, 1993; Gospodar i sluge, Beograd, 1995; Riba, Beograd, 1997; Nestajanje, Beograd, 2000.
Imao je širok spektar interesovanja. Ostavio je dubok trag i u: politici, kulturi, filmu, štampi, izdavaštvu i borbi za ljudska prava. Scenariji: „Aleksa Dundić“, 1958 (režija: Leonid Lukov), „Jedini izlaz“, 1958 (režija: Aleksandar Petrović/Vicko Raspor), „Dve noći u jednom danu“, 1963 (režija: Radenko Ostojić), „Tri“, 1965 (režija: Aleksandar Petrović), „Tren“, 1978 (režija: Stole Janković), „Berlin kaputt“, 1981 (režija: Milivoje Milošević).
Bio je oženjen Leposavom Milanin, književnicom, a ćerka mu je poznata glumica, Milica Milša. Veliko međusobno prijateljstvo, još iz Trstenika, iz skojevskih dana, Antonije Isaković Lule i Dobrica Ćosić Gedža, pretvorili su i u kumstvo. Na venčanju Antonija Isakovića, kumovi su im bili pesnik Oskar Davičo i Dobrica Ćosić, a na venčanju Dobrice sa Božicom Đulaković, kumovi su im bili Antonije Isaković i vajar Sreten Stojanović.
Antonije Isaković je umro 14. januara 2002. godine u Beogradu.