Учитавајући гиф

BIOGRAFSKI LEKSIKON


  • RADIĆ Dušan
  • RADOVIĆ Miodrag
  • RADULOVIĆ Jovan
  • RATAJAC Dobrosav
  • RAŠKOVIĆ Miloš
  • RIBNIKAR F. Vladislav
  • RIBNIKAR F. Slobodan
  • RISTIĆ Svetislav-Tisa
Radić Dušan

RADIĆ Dušan (1892-1938), lekar i književnik.

Rođen je 18. oktobra 1892. godine, na Svetog Tomu, u maloj kući blizu Gimnazije u Kruševcu. Sin Milana Radića, sveštenika iz Velike Drenove, i Darinke-Dare Ivanić iz Bivolja. Nakon što je Dušan sa pet godina ostao bez roditelja i brata, detinjstvo je proveo u Bivolju kod babe Lene i u Majdevu, u kući sestre njegove majke, Stanke, udate za sveštenika Mihajla Minića, narodnog poslanika, jednog od vođa Radikalne partije, koji su ga usvojili. Osnovnu školu je završio u Majdevu, šest razreda Gimnazije u Kruševcu, a poslednja dva u Beogradu, gde je 1911-1912. godine uređivao „Srpski omladinski glasnik“.

Sa 18 godina, zbog bolesti leve noge i greške lekara, ostao je invalid, bez noge. U Nansiju (Francuska) studirao je medicinu, koju je završio 1919. godine. U Prvom svetskom ratu 1914-1918, lečio je francuske vojnike, kao „medicinar dobrovoljac“.

Specijalizirao je balneologiju i sa porodicom se vratio u Srbiju 1920. godine. Prvo kratko radi kao lekar u Majdevu, da bi 1921. godine prešao u Vrnjačku Banju, gde ostaje do kraja života. Živeo je i radio u vilama „Nada“ i „Čeliković“ koje mu je poklonio teča Mihajlo Minić, a kasnije, 1926. godine, useljava se u svoju, novoizgrađenu vilu „Dom dr Radića“. U Vrnjačkoj Banji, sa lekarima Miodragom Mišićem i Milošem Raškovićem, osnovao je prvu banjsku polikliniku u vili „Zora“ 1924. godine. U ovoj vili je danas smeštena Narodna biblioteka „Dr Dušan Radić“. Dr Dušan Radić je bio narodni lekar u pravom smislu reči, poznat kao „blagi doktor“. Odlikovan je 1931. godine Ordenom Svetog Save.

U toku zime 1921-1922. godine menjao je dr Keniga u Trsteniku, a tokom 1932. godine često je nedeljom dolazio sa porodicom u Trstenik na fudbalske utakmice.

Naporedo sa svojim lekarskim pozivom, dr Dušan Radić se bavio i literaturom. Još kao gimnazijalac isticao se literarnim radovima u đačkoj družini „Napredak“ u Kruševcu i beogradskoj „Nadi“. Prve vrednije pripovetke štampao je u „Kruševačkom glasniku“ (potpisujući se sa D., D. R., dp. D. R., D. Radić i Dušan Radić), „Jugoslaviji“, potom: „Književnoj krajini“, „Politici“, „Banjskim novostima“, „Mislima“, „Južnom pregledu“, „Srpskom književnom glasniku“. Odatle su te pripovetke preštampavane u druge listove i časopise.

Za malo rusko pozorište napisao je komad Žar ptica (1928), nazvan Put oko sveta. Pisao je komade za đake osnovne škole, koji su izvođeni na proslavama Svetog Save. Dečji komad Devet banovina izveden je 28. januara 1930. godine. Komad Ih, ah, uh, lakrdija puna duha, davana je tokom leta 1930. godine u Gradskom pozorištu u Nišu.

Objavio je knjige: Tpi kilometra na sat, Beograd, 1934; Na sto ognjeva, Beograd, 1935; Kroz život, Beograd, 1935; Selo, Beograd, 1937; Živi nakovanj, Beograd, 1937; Tako mi, planinci, 1939; Seoske pripovetke, Beograd, 1943; Pripovetke, Beograd, 1951; Večito oprezni, Beograd, 1952; Odabrane pripovetke, Vrnjačka Banja, 2008.

Dušan Radić je obnovio tradicionalnu „srpsku realističku pripovetku“, izveo je na modernije puteve i dao krupan prilog drugačijem književnom oblikovanju naše seoske stvarnosti: slikao život ritma „tri kilometra na sat“ i seljaka koji se peče „na sto ognjeva“, ali ipak istrajava u bezizlaznim situacijama. Gradskog intelektualca prvenstveno posmatra u njegovim psihološkim dilemama i moralnim dramama. Roman Selo osvetljava sliku sela u društvenim i porodičnim previranjima i sudarima, u moralnom rastakanju i razornom delovanju sirovih strasti.

U rukopisu je ostala drama Vilotije i roman Devet rana Manojla opančara (prvobitni naslov: Iskorenjen).

Dr Dušan Radić bavio se i muzikom. Svirao je violinu i violu, komponovao je i dirigovao orkestrom. Svoje muzičke afinitete, stečene još u mladosti, preneo je na svoju decu i banjsku omladinu.

Dr Dušan Radić je umro 20. avgusta 1938. godine u Vrnjačkoj Banji.

Bio je oženjen 1914. godine Francuskinjom Andrijen (1895-1983), rođenoj u građanskoj porodici u Nansiju, gradu gde je završila Pansionat, što odgovara našoj višoj ekonomskoj školi, i radila je kao službenik u Francuskoj banci. Porodica Radić od 1921. godine je živela u Vrnjačkoj Banji, odakle su se, uoči Drugog svetskog rata, preselili u Beograd. Andrijen je bila zaposlena u novinarskoj agenciji „Tanjug“, kasnije u spoljnoj trgovini, a do svoje duboke starosti davala je i časove francuskog jezika. Imali su šestoro dece: Stanku, Mihajla (Mišela), Jelenu, Zlatu, Nadicu i Danicu.

Narodna biblioteka „Dr Dušan Radić“ iz Vrnjačke Banje 1998. godine objavila je rukopis Andrijen Radić Uspomene na Dušana Padića, u prevodu sa francuskog Danice Radić-Despotović.

KNJIŽEVNA DELA I FOTOGRAFIJE


Razglednica
Narodna biblioteka Dr Dušan Radić smeštena u vili Zora
Bista
Radović Miodrag

RADOVIĆ Miodrag (1945-2018), profesor, doktor književnih nauka.

Rođen je 1945. godine u Kamenjači kod Trstenika. Osnovnu školu je završio u Trsteniku, Gimnaziju u Kruševcu, a Filološki fakultet u Beogradu 1968. godine na grupi za Svetsku književnost, gde je magistrirao 1968. godine temom: „Funkcija snova u romanu Zločin i kazna F. M. Dostojevskog“ i doktorirao 1980. godine temom: „Poezija Laze Koctića i njeni izvori u zapadnoevropskim književnostima“.

Od 1969. do 1971. godine radi kao bibliotekar u Matici srpskoj u Novom Sadu, a od 1972. do 1975. je lektor srpskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Lionu. Od 1976. do 1979. godine asistent je za Svetsku književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, a od 1979. do 1981. godine je lektor Univerziteta u Renu. Od 1982. godine docent za Svetsku književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, od 1984. vanredni profesor, a za redovnog profesora i šefa Katedre za Svetsku književnost izabran 1987. godine. Bio je direktor Instituta za jugoslovensku književnost. Realizator ideje o osnivanju studijske grupe za Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, šef Katedre, od 2000. godine. Član Međunarodne asocijacije za komparativnu književnost.

Prof. dr Miodrag Radović pripada najistaknutijoj grupi komparatista koje smo imali: Bogdanu Popoviću, Miodragu Ibrovcu, Miloradu Paviću, Zoranu Konstantinoviću, Draganu Nedeljkoviću…

Stručne i naučne radove objavljuje u stranoj i domaćoj periodici: „Književnost“, „Književna kritika“, „Letopis Matice srpske“, „Sveska“, „Stvaranje“, „Savremenik“, „Zvono“, „Gradina“, „Književnost i jezik“, „Krovovi“, „Svitak“, „Dometi“, „Zlatna greda“, „Zbornik Matice srpske za slavistiku“, „Zbornik Matice cppske za književnost i jezik“...

Aktivno je učestvovao u književnoj manifestaciji „Savremena srpska proza“ u Trsteniku, gde je i objavljivao u istoimenom zborniku radova.

Prof. dr Miodrag Radović važio je za poznavaoca i tumača dela Laze Kostića i poslednjih godina aktivno je učestvovao u radu Fondacije „Laza Kostić“.

Autor je većeg broja knjiga. Prevodi sa francuskog i nemačkog jezika. Autor predgovora, pogovora, priređivač knjiga i zbornika, pisac recenzija.

Posebnu ljubav i interesovanje imao je za svet pčela i njihovu magiju koja potiče iz zavičaja gde je njegov deda, Stanislav Radović, uzorno pčelario na najčedniji, tradicionalni način. Istražio je sve što je o toj temi objavljeno u našoj i svetskoj književnosti i priredio kapitalnu antologiju Pčelojavljenje : pčela u cvetniku poezije u koju je uvrstio pesnike i mislioce od Pindara i Vergilija do naših savremenika.

Objavljena dela: Poetika snova Dostojevskog, Vrnjačka Banja, 1978; Umetnost tumačenja poezije, koautor sa Draganom Nedeljkovićem, Beograd, 1979; Laza Koctuć i svetska književnost, Beograd, 1983; Književna aksiologija, Novi Sad, 1987; Arhitekstualnost i intertekstualnost Kostićeve pesme „Spomen na Ruvarca“, Novi Sad, 1988; Problem autoriteta tradicije shvaćene u svetlosti hermeneutičkog diskursa, Novi Sad, 1990; Poetika dara i darivanja u jugoslovenskim književnostima, Novi Sad, 1991; Tipološko-morfološka komparatistika Dragiše Živkovića, Novi Sad, 1994; Oslovljeni svet ili Čarobna reč Raška Dimitrijevića, Novi Sad, 1998; Lijepo li ova knjiga čita..., Novi Sad, 2001; Pčela i med u cvetniku poezije, Banja Luka, 2002; Književna retorika danas, Beograd, 2008; Komparativni kvartet : Miodrag Ibrovac, Dragiša Živković, Zoran Konstantinović i Dragoljub Dragan Nedeljković, Novi Sad, 2014; Pčelojavljenje : pčela u cvetniku poezije, Novi Sad, 2017.

Preminuo je na dan Sabora Svetog Arhangela Gavrila, 26. jula 2018. godine, u Novom Sadu, gde je i sahranjen.

KNJIŽEVNA DELA


RADULOVIĆ Jovan (1832-1898), bogati zemljoradnik, narodni poslanik.

Rodonačelnik familije, Radule, došao je u Odžake u vreme Prvog srpskog ustanka. Radi sigurnosti naselio se u brdu, blizu reke, u današnjem Sarickom kraju. Bio je bogat, a starinom je iz Crne Gore. Od dece je imao: Mihaila, Milenka, Milisava-Minu i Pavla.

Jovan Radulović je rođen 1832. godine u Odžacima kod Trstenika. Njegov otac Pavle, bogati težak, pored Jovana imao je: Julijanu, Mihaila, Vasiliju i Ilinku.

Jovan je postao veoma imućan i uticajan zemljoradnik i stočar. Posedovao je veliko imanje. Vinogradi su mu bili ispod Ćirinog bresta, a obori u Tiganjcu. Sa bratom, Mihailom, bio je vlasnik vodenice u Brezovici, kao i polovine jedne od dve mehane u Odžacima.

U popisu iz 1863. godine je zabeleženo:

„Jovan Radulović, zemlj., star 32 g., žena Aleksija 30 g., sin Bogoljub 7 g., sin Mateja 3 g., brat Mihajlo 30 g., sestra Ilinka 20 g., snaa Todora 28 g., sinovica Hristina 2 g.

Nepokretno imanje: jedna kuća s gradom i placom od 1/2, dvanaest njiva od 7 1/2, jedno konopljište od 1/4, dva šljivaka od 1 pluga, tri livade od 7 kosa, jedan zabran od 1 pluga i pet vinograda od 17 motika i 1/2 meane. – 251 dukata cesarska.

Od lične privrede, stoke i zemljeđelija – 11 talira.

Po imanju spada u IV, po prihodu u IV klasu.“

Nakon popisa iz 1863. godine sa Aleksijom imao je i: Živanu (1865), Rajnu (1867), Panteliju (1869), Jovanu (1872) i Velimira (1876).

U drugom braku sa udovicom Janom Palić iz Gornje Crnišave imao je sinove, Stanimira (1886) i Miloša (1888). Njegova druga supruga, Jana, nastradala je jedne novembarske večeri 1896. godine. „Zavatajući vodu, oklizne se na neđu oko bunara i padne u bunar“, zabeležio je sveštenik u protokolu.

Jovan Radulović je učestvovao u Srpsko-turskim ratovima.

Biran je za poslanika Velike narodne skupštine za trstenički srez iz Okruga kruševačkog četiri puta: 6. septembra 1864, 20. juna 1866, februara 1877. i 29. oktobra 1878. godine. Odžačani pamte da je kralj Aleksandar Obrenović privatno posetio imanje i dom Jovana Radulovića.

Jovan Radulović je preminuo 1898. godine u Odžacima od tifusa.

Rašković Miloš

RAŠKOVIĆ Miloš (1888-1947), lekar, narodni poslanik i senator.

Familija Rašković vodi poreklo od plemićke porodice iz Raške oblasti. Prilikom seobe, sredinom XVIII veka, sele se: u Počekovinu kod Trstenika, u Vojvodinu i u Dalmaciju, u Kninsku Kraijnu. I lider Srba u Hrvatskoj, psihijatar dr Jovan Rašković, vodi poreklo od ove familije.

Svetozaru Raškoviću, trgovcu iz Počekovine i njegovoj supruzi Mariji, ćerki bogatog dućandžije Jaćima Pavlovića iz Trstenika, 1888. godine rađa se sin koji dobija ime po dedi – Miloš. Odrasta u Trsteniku u kome je završio osnovnu školu. Gimnaziju je učio u Kruševcu i Beogradu i, kao odličan učenik, dobio je stipendiju vojske Kraljevine Srbije da studira u inostranstvu, pošto u to vreme u Srbiji nije bilo medicinskog fakulteta. Medicinu je studirao u Berlinu i Bernu, gde je i diplomirao.

Učestvovo je u balkanskim i Prvom svetskom ratu, sa srpskom vojskom je prošao poznatu Golgotu preko Albanije, o čemu svedoči i njegova Albanska spomenica. Posle rata jedno vreme radi kao sanitetski poručnik u Kragujevcu, a od 15. januara 1922. godine kao sanitetski kapetan upravnik je Privremene vojne bolnice u Splitu.

Odmah po demobilizaciji vraća se u Trstenik i svoj rodni kraj, gde provodi sav svoj radni i životni vek, radeći kao lekar u Trsteniku i Vrnjačkoj Banji. Preko zime je ordinirao i u Beogradu. Kao specijalista interne medicine bio je izuzetan dijagnostičar, pa je, tako, učestvovao u radu mnogih konzilijuma lekara u Beogradu. Zajedno sa banjskim lekarima, Milanom Mišićem i Dušanom Radićem, radio je u prvoj Banjskoj poliklinici otvorenoj u Mišićevoj vili „Zora“. Jedno vreme radio je i u ordinaciji u vili „(Mali) Splendor“.

Za dr Raškovića se zna da je sirotinju i vojnike često lečio besplatno. Bavio se i alternativnom medicinom, eksperimentima vezanim za bioenergiju i upotrebu viska, ali kako nije naišao na odobravanje svojih kolega, on je s tim eksperimentima prestao.

Dr Rašković je bio više puta član Uprave i blagajnik Društva za balneologiju i fizikalnu terapiju pri Srpskom lekarskom društvu u Beogradu (1935-1937).

Miloš Rašković je učestvovao u mnogim akcijama koje nisu imale najdirektniju vezu sa medicinom, kao što je angažovanje oko asfaltiranja vrnjačkih ulica, podizanja javnih toaleta i još mnogo toga što je bilo vezano za uređenje i „evropeizaciju“ Vrnjačke Banje.

Kada je u Vrnjačkoj Banji počeo sa izlaženjem list „Banjske novosti“, u impresumu se štampa i ime dr Miloša Raškovića kao člana Uredništva. U tim novinama, a i u časopisu „Banje i turizam u Jugoslaviji“, koji je izlazio 1929. i 1930. godine, često nalazimo njegove članke. Na primer, u časopisu „Banje i turizam u Jugoslaviji“ od maja 1930. godine, štampan je i njegov tekst „Tuberkuloza kao socijalna bolest“.

Dr Miloš Rašković, kao član JRZ-a (Jugoslovenske radikalne zajednice), 5. maja 1935. godine izabran je za narodnog poslanika za trstenički srez (1935-1937). Ostaje aktivan u politici kao senator (1939-1941) sve do početka rata.

Za vreme okupacije u Drugom svetskom ratu, kada je vrnjačka osnovna škola bila iseljena iz svoje zgrade, dr Rašković je dao svoju kuću, vilu „Rašković“, izgrađenu 1939. godine, na korišćenje đacima i nastavnicima. Sa rođenim bratom, Veroljubom, pomagao je sirotinju Vrnjačke Banje, deleći hranu, ali i posredovanjem oko talaca, tj. oko njihovog spasavanja, s obzirom na to da je bio nemački đak i da je perfektno govorio nemački, što su Nemci i te kako cenili.

Miloš Rašković se kasno oženio, tek 1944. godine, Nastasijom, svojom kumom, udovicom Milivoja Pavlovića, i nije imao dece. Umro je u Vrnjačkoj Banji 1947. godine i sahranjen je na vrnjačkom groblju.

OGLAS


Ratajac Dobrosav

RATAJAC Dobrosav (1887-1945), inženjer, načelnik Ministarstva građevina i upravnik pošte, telegrafa i telefona Jugoslavije.

Rođen je 10. septembra 1887. godine u Velikoj Drenovi kao prvi od trojice sinova Momira i Mileve Ratajac. Preci Ratajca su došli u Veliku Drenovu 1805. godine iz župskog sela, Rataja. Baveći se trgovinom svinja, postali su nadaleko čuvena i bogata familija.

Posle završene osnovne škole u Velikoj Drenovi i Gimnazije u Kruševcu (1898-1906), kao odličan đak upisuje Tehnički fakultet u Minhenu na kome diplomira za građevinskog inženjera 1910. godine.

Povratkom u Srbiju, službovanje je, ukazom od 3. maja 1911. godine, započeo kao inženjer II klase u Kruševačkom građevinskom okrugu, a već 1912. godine, ukazom kralja Petra I, od 18. januara te godine, postavljen je za inženjera u Ministarstvu građevina Srbije.

Učešćem u balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu stiče Spomenicu za oslobođenje i ujedinjenje.

Od 1921. do 1925. godine Dobrosav je bio na dužnosti direktora Građevinske inspekcije u Kruševcu odakle je otišao na isti položaj u Sarajevo. U Sarajevu, gde je jedno vreme bio i direktor Pošte, proveo je 4 godine. Godine 1929. premešten je u Beograd na rad u Ministarstvu saobraćaja, a naredne, 1930. godine, postavljen je za pomoćnika ministra za saobraćaj Kraljevine Jugoslavije.

Kada su 1934. godine, reorganizacijom Vrhovne državne uprave, pošta, telegraf i telefon prešli u resor Ministarstva saobraćaja, kao pomoćnik ministra za saobraćaj Dobrosav je tada postao prvi čovek pošte, telegrafa i telefona Jugoslavije i ostao na tome položaju sve do penzionisanja 1939. godine.

Dobrosav Ratajac i njegov rođeni brat, Radoje, prebogati trgovac i predsednik opštine Velika Drenova, zaslužni su za izgradnju nove školske zgrade 1934. godine u Velikoj Drenovi.

U knjizi Voje Stojanovića Zaslužni sinovi istočne Srbije i Pomoravlja (Beograd, 1940), za Dobrosava Ratajaca se kaže: „Za vreme dok je Ratajac upravljao poštom, telegrafom i telefonom izvršene su mnoge korisne reforme u interesu te službe. Mnogobrojne telefonske veze uspostavljene sa inostranstvom njegovo su delo. I postavljanje automatske telefonske centrale u Beogradu izvršeno je njegovim zauzimanjem i insistiranjem. Treba najzad spomenuti da je on i jedan od tvoraca racionalizacije poštanskog saobraćaja njegovim postavljanjem na komercijalnu bazu. Dugo godina je, može se slobodno reći, Ratajac bio taj koji je vodio našu poštansku službu na zadovoljstvo svih faktora, kako državnih tako i privatnih.“

Kada je 1937. godine, postavljanjem podvodnog kabla između Igala i Marseja, uspostavljena telefonska veza između Jugoslavije i Francuske, za zasluge koje je imao u tom poduhvatu Dobrosav je dobio najveće odlikovanje Francuske države – Orden Legije časti.

Pored ovog, odlikovan je i: Srebrnom medaljom za revnosnu službu, Medaljom za hrabrost, Medaljom Obilića, Ordenom Svetog Save I, II, III, IV i V reda, Ordenom Belog orla IV i V reda, Ordenom Jugoslovenske krune IV i V reda, Ordenom Crvenog krsta, ordenima Sirije i Libana, te drugim brojnim priznanjima.

U vreme Drugog svetskog rata, od 1941. do 1943. godine, proveo je u nemačkom ropstvu, u logoru Osnabrik. Otuda mu je kao bolesnom dozvoljeno da se vrati kući u Beograd, gde je po oslobođenju 1945. godine umro. U Beogradu je i sahranjen.

Dobrosav Ratajac, dok je živeo u Kruševcu, oženio se Božanom, ćerkom Karla i Laure Maćejke, rođenoj u Negotinu. Sinovi, Milomir, doktor građevinskih nauka, i Branislav, inženjer mašinstva, živeli su u Kanadi.

Ribnikar Vladislav

RIBNIKAR F. Vladislav (1871-1914), novinar, osnivač i urednik „Politike“.

Vladislav je rođen 1. novembra 1871. godine u Trsteniku, sin prvenac dr Franca-Franje Ribnikara.

Franjo (1840-1905) je rođen u religioznoj seoskoj porodici u Senčinu u Kranjskoj. Njegov otac je želeo da mu najmlađi sin studira teologiju u Beču, ali Franjo, bez očevog znanja u Gracu studira medicinu, a u Cirihu specijalizuje hirurgiju. Dr Franjo Ribnikar se oženio 30. juna 1968. godine Milicom Srnić iz Kostajnice, a od 16. maja 1869. godine sreski je lekar u Trsteniku, gde su mu rođeni sinovi, Vladislav i Franc (po promeni državljanstva Franjo mu je promenio ime u Slobodan). Treći i najmlađi, Davorin-Darko (1878-1914) rođen je u Svilajncu. Franjo Ribnikar radi u Trsteniku, gde stiče veliki broj prijatelja, a preko leta radi u tek otvorenoj Vrnjačkoj Banji. Od 1883. godine dr Ribnikar radi u Jagodini, a 1889. se seli u Beograd gde radi kao lekar beogradske opštine.

Franjin najstariji sin, Vladislav, proveo je detinjstvo u Trsteniku, u kući u glavnoj ulici, preko puta „Katićeve kuće“, kasnije u Svilajncu, a školovao se u Jagodini i Beogradu. U Beogradu je studirao na Istorijsko-književnom odseku Filozofskog fakulteta od 1888. do 1892. godine, potom filologiju na Sorboni u Parizu i Berlinu.

U Beograd se vraća kao diplomirani filolog posle Majskog prevrata, 1903. godine.

Vladislav je rodonačelnik srpskog građanskog novinarstva i osnivač „Politike“ (25. januar 1904), jednog od najstarijih listova u Evropi. Njegov najmlađi brat, Davorin-Darko, pravnik, bio je dopisnik iz Rumunije i Beča i, takođe, urednik „Politike“, a brat Slobodan, lekar, uređivao je rubriku „Za zdravlje“.

Sva trojica braće Ribnikar bili su učesnici balkanskih ratova (1912-1913) i Prvog svetskog rata. Kao drugopozivci, rezervni pešadijski kapetani, Darko i Vladislav, poginuli su u teškim bitkama prvih dana Velikog rata – Davorin-Darko, komandir mitraljeskog odeljenja 8. puka, smrtno je ranjen 31. avgusta u borbi na Krupnju, a proslavljeni junak sa Kumanova i heroj sa Čupina Brda, Vladislav-Vlada, komandir treće čete u drugom bataljonu 9. puka, 1. septembra 1914. godine na Velikom Rožnju na Sokol planini.

Bavio se i književnim radom, svoje prve radove objavljivao je u beogradskoj „Otadžbini“ i mostarskoj „Zori“. Govorio je više jezika, preveo više značajnih pisaca i dela.

Objavljene knjige: Oblici svojine u našoj istoriji srednjega veka, Beograd, 1891; Na raskršću, Beograd, 2006.

Odlikovan je Ordenom Svetog Save III reda 1914. godine.

Vladislav F. Ribnikar je bio oženjen Milicom-Milkom Čolak-Antić i sa njom imao dve kćeri, Danicu-Nanu i Jovanku-Becu.

Vladislav F. Ribnikar je bio i veliki odgajivač konja i džokej, jedan od pionira konjičkog sporta u Beogradu. Njegovim zalaganjem 1912. godine dobijeno je zemljište od Ministarstva narodne privrede kod Careve ćuprije za trajni beogradski hipodrom. Između dva svetska rata, od 1923. godine, trke trogodišnjih grla nosile su ime „Vladislav Ribnikar“, a na beogradskom Hipodromu kod Careve ćuprije, povodom 50 godina od osnivanja Dunavskog kola jahača „Kneza Mihaila“, 1940. godine postavljena je spomen-bista Vladislavu F. Ribnikaru.

Na Zvezdari u Beogradu jedna ulica nosi ime „Braća Ribnikar“, a 2004. godine je osnovan Fond Ribnikar sa ciljem i zadatkom da neguje tradiciju srpskog novinarstva, posebno tradiciju novinske kuće „Politika“.

I u Trsteniku jedna ulica nosi njegovo ime, a Planinarsko društvo „Ljukten“ iz Trstenika organizuje „Ribnikarove planinarske dane“, negujući sećanje na porodicu Ribnikar.

KNJIŽEVNO DELO I FOTOGRAFIJE


dr Franja Ribnikar sa porodicom
Vladislav F. Ribnikar
Darko F. Ribnikar
Beogradski hipodrom na Carevoj ćupriji između dva svetska rata
Osvećenje spomen biste Vladislavu F. Ribnikaru, Hipodrom na Carevoj ćupriji 1940. godine
Spomen bista Vladislava F. Ribnikara na Beogradskom hipodromu
Grob Darka Ribnikara, Bela Crkva
Spomen crkva i kosturnica, Pećka
Ribnikar Slobodan

RIBNIKAR F. Slobodan (1873-1924), lekar, urednik „Politike“.

Rođen je kao Franc 7. novembra 1873. godine (po starom kalendaru) u Trsteniku, drugi po redu sin hirurga, dr Franje, sreskog lekara u Trsteniku, i Milice (Srnić). Po promeni državljanstva otac Franjo mu je promenio ime u Slobodan. Nakon provedenog detinjstva u Trsteniku, niže razrede gimnazije završio je u Jagodini, više u Beogradu, a na Medicinski fakultet u Beču upisao se 1891. godine i diplomirao sa odličnim uspehom 1896. godine.

Kao lekar radio je u Skoplju, Ćupriji i Umci kao sreski fizikus, da bi nakon toga došao u Beograd gde postaje lekar beogradske opštine.

U rad „Politike“ se uključuje krajem 1904. godine kao novinar i urednik rubrike „Za zdravlje“.

Slobodan, kao i njegova braća, Vladislav i Darko, bili su učesnici balkanskih ratova (1912-1913) i Prvog svetskog rata. U vreme rane pogibije svoje braće 1914. godine bio je upravnik Šeste rezervne bolnice u Nišu, da bi kasnije prešao u Vrnjačku Banju, zatim u Solun, a 1916. godine u Francusku, gde je na vojnoj dužnosti dočekao završetak rata. Iz rata je izašao sa činom rezervnog sanitetskog potpukovnika.

Odlikovan je 1915. godine Ordenom Svetog Save IV reda.

Nakon rata, kao vlasnik glavni je i odgovorni urednik „Politike“, najzaslužniji je za izgradnju Doma „Politike“ 1921. i, pre svega, za osnivanje Štamparsko-izdavačkog preduzeća „Politika“ A. D. 1924. godine. U „Politici“ je obnovio i sportsku rubriku u cilju podsticanja zdravstvene i sportske kulture u Srbiji.

Osim u „Politici“, objavljivao je u listu „Zdravlje“ i drugim. Pisac je medicinskog dela: Zdravo i bolesno dete. Lekarski saveti roditeljima (Beograd, 1911) i prevodio je sa nemačkog jezika.

Iz prvog braka, sa Danicom, ćerkom bogatog beogradskog trgovca, Milana Živkovića, imao je sinove, Vladislava i Miroslava, i ćerku Stanislavu.

Preminuo je 24. septembra 1924. godine u Beogradu, gde je i sahranjen.

Posle smrti Slobodana Ribnikara na čelo „Politike“ došao je njegov sin, Vladislav (1900-1955), diplomirani arhitekta u Parizu (1922), koji je, u periodu između dva svetska rata, list „Politiku“ podigao do najčitanijih i najcenjenijih novina u Kraljevini Jugoslaviji.

Vladislav S. Ribnikar je bio učesnik NOB-a i sa Mošom Pijade 1943. godine u Jajcu osniva Tanjug i postaje njen prvi direktor. Nakon rata 1944. godine ponovo osniva „Politiku“ i do smrti je njen direktor. Bio je i na mnogim drugim funkcijama: ministar prosvete, predsednik Komiteta za kulturu i umetnost, predsednik Komiteta za kinematografiju, član Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ i Centralnog odbora Narodnog fronta Jugoslavije, a od 1953. godine predsednik jugoslovenskog Crvenog krsta...

Vladislav S. Ribnikar se oženio 1935. godine Čehinjom Jarom Hajek, ćerkom pijaniste Emila Hajeka, koja je postala poznata jugoslovenska književnica.

U porodičnoj kući Jare i Vladislava S. Ribnikara, sagrađene 1934. godine u Bulevaru kneza Aleksandra Karađorđevića, u prvim godinama rata, krili su se ilegalci i neko vreme je tu štampan Bilten Vrhovnog štaba NOV i POJ. Između ostalih, u njoj su živeli: Edvard Kardelj, Vladimir Dedijer i Ivo Lola Ribar, a na spratu je bila soba u kojoj je boravio i Josip Broz Tito. U njoj su članovi Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, 4. jula 1941. godine, održali sednicu na kojoj su doneli odluku o podizanju ustanka naroda Jugoslavije protiv okupatora. Od 1950. do 2003. godine u njoj je bio Muzej „4. jul“, sve dok kuća nije vraćena porodici Ribnikar.

FOTOGRAFIJE


Dom Politike oko 1930. godine
Deo redakcije Politike, 1934. godine
Porodična kuća Ribnikara 1949. godine
Ribnikar S. Vladislav
Ristić Svetislav

RISTIĆ Svetislav-Tisa (1924), profesor, pisac i pesnik.

Rođen je 16. avgusta 1924. godine u Medveđi kod Trstenika, u seoskoj porodici oca Miladina Pavlovića i majke Radmile, rođene Jovanović. Svetislav je prvo muško dete u porodici, pa je dobio prezime po dedi, Dragiću Ristiću, koji je došao iz Dubiča na miraz u Medveđu. Svetislav-Tisa je osnovno i srednje obrazovanje stekao u: Medveđi, Kraljevu, Vrnjačkoj Banji i Kruševcu. U Beogradu je završio Filozofski fakultet (1953).

Nakon diplomiranja radio je kao profesor Gimnazije u Trsteniku, a od 1957. do 1984. godine je u novinsko-izdavačkim kućama: „Prosveta“, „Sedma sila“, „Službeni list SFRJ“, prošavši sva redakcijska mesta, obavljao je posao od korektora do glavnog urednika. Posle penzionisanja, od 1996. godine, živi u Vrnjačkoj Banji i Medveđi.

Od 1957. godine sarađuje u književnoj periodici. Objavljuje oglede i studije o međuratnim i savremenim piscima. Bavi se materijalnom i duhovnom kulturom helenskog sveta, posebno književnošću i umetnošću. Piše i poeziju.

Oženjen je Nadom.

Objavljene knjige: Poezija bunta i otpopa, koautor, Beograd, 1959; Mit i umetnost, Beograd, 1984; Helenski svet I-II, Beograd, 1995; Od nade i od sna, Vrnjačka Banja, 1998; Pesnici i prozaisti, Vrnjačka Banja, 1998; Pripovedačka proza Dušana Padića, Vrnjačka Banja, 1999; Književno delo Milosava Đalića, Vrnjačka Banja, 2009; Rumeni glasovi tuge Vukosave Andrić, Vrnjačka Banja, 2009; Čuvari reda, Vrnjačka Banja, 2009; Mitski motivi u umetnosti Helena, Vrnjačka Banja, 2009; Znameniti Heleni, Vrnjačka Banja, 2009; Helenski mitovi i legende, Vrnjačka Banja, 2009; Helenski svet I-II, Vrnjačka Banja, 2009; Katreni i druge forme, Vrnjačka Banja, 2011.

KNJIŽEVNA DELA