SAVIĆ Božidar-Boško (1883-1943), abadžija, socijalista i borac za radnička prava.
Rođen je 17. decembra 1883. godine u Čairima kod Trstenika, u siromašnoj težačkoj porodici oca Milutina i majke Katarine, starosedeoca još iz turskih vremena.
Boško Savić se još kao mladić, dok je izučavao abadžijski zanat u Kruševcu i gde je potom radio kao kalfa kod majstora Taušanovića, zainteresovao za seljačko-radnika prava i, dosledan plemenitoj ideji slobode i jednakosti, postaje vatreni socijalista. Iako mlad, u kontaktu sa socijalističkom i komunističkom literaturom, postaje vrsni govornik, pravi narodni tribun. Beskompromisan je i na peru, postaje veoma čitan saradnik „Radničkih novina“ i „Slobodne reči“, čiji je urednik bio Moša Pijade, kasnije i Boškov saradnik i prijatelj. Boškova vera u socijalizam temeljila se, između ostalog, i na socijalističkim idejama Dimitrija Tucovića, koga je i lično upoznao u Kruševcu na predizbornom skupu socijalista 1914. godine.
„Radničke novine“ od 12. juna 1910. godine donose vest da je u Trsteniku osnovana Srpska socijaldemokratska partija. Partijsku upravu su činili: osnivač i prvi predsednik Boško Savić, abadžija iz Čaira, sekretar Dobrivoje Dunjić, opančar iz Trstenika, članovi: Miroslav Pantović, stolar iz Trstenika, Aleksandar Babović, zemljoradnik iz Grabovca, Vukoje Krunić, stolar iz Trstenika, Ljubisav Simić, zemljoradnik iz Prnjavora, Stevan Stevanović, stolar iz Grabovca.
„Radničke novine“ od 19. juna 1912. godine beleže da se prva proslava 1. maja u Trsteniku dogodila 1912. godine u organizaciji Boška Savića i uz učešće 25 radnika.
Boško je kao pešadijski redov dobrovoljac učestvovao u svim oslobodilačkim ratovima Srbije od 1912. do 1918. godine. U sastavu Šumadijske divizije učestvuje u borbama na Solunskom frontu, gde mu 1917. godine gine ređeni brat, Milisav Savić.
Vratio se iz Velikog rata kao neustrašivi i priznati ratnik, izlečen od rana, nastavio je sa zalaganjem za ostvarenje komunističkih ideala, pa je zbog toga u Čaršiji često hapšen i bio pod stalnim policijskim nadzorom. Sve što je zarđivao kao vredni majstor abadžija trošio je na propagandu ideja socijalizma, na prepisku, nabavku komunističkih brošura, pomoć gladnima i bolesnima i na izbornu agitaciju.
Početkom 1919. godine obnavlja Srpsku socijaldemokratsku partiju u Trsteniku. Odmah posle Kongresa ujedinjenja, aprila 1919. godine, mesna organizacija SSDP-a u Trsteniku prerasla je u organizaciju Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista). Za predsednika organizacije je izabran krojač Božidar Savić iz Čaira, za sekretara opančar Dobrivoje Dunjić, za blagajnika Jovan Čarević, stolar iz Trstenika, a u upravu su ušli Dojčin Savić, pekar iz Trstenika, Marisav Pantović, stolar iz Trstenika, Aleksandar Babović, zemljoradnik iz Grabovca i Radosav Ilić, zidar iz Grabovca. Oni su najveći ugled uživali među seljacima i radnicima, tako da su za vreme izbora 1919. godine bili veoma uspešni.
„Obznanom“ decembra 1920. godine, zabranom KPJ-u, Boškov i rad trsteničkih socijalista i komunista prelazi u ilegalu. Po direktivi koju je dobio od ilegalnog partijskog rukovodstva Boško Savić 1923. godine okuplja bivše članove KPJ i osniva trsteničku organizaciju Nezavisne radničke partije Jugoslavije, koja, već sledeće 1924. godine, takođe biva zabranjena.
Boško Savić je bio oženjen 1921. godine Nerandžom (1896-1971), ćerkom Stevana Milutinovića, mesara i vlasnika aščinice u Trsteniku. Boško je Nerandžu upoznao u aščinici gde je prodavala ćevape, pihtije, čvarke i udrobice gostima, kao devojku koja je bila žrtva trsteničkog ogovaranja da je bila austrougarska milosnica. Sa Nerandžom je imao ćerku Vericu i sina Životu. Pored Verice i Živote, Savići su uvek u svojoj kući izdržavali i vaspitavali i dvoje dece bez roditelja. Do 1941. godine kroz njihov dom u Čairima, po kazivanju Nerandže, prošlo je 36-oro dece bez roditelja, najčešće nahočadi, koje su oni odgajili, a za to vreme su im našli neko prihvatilište ili internat.
Pred Drugi svetski rat Boško Savić, najiskusniji trstenički komunista, bio je velika pomoć mladim komunistima iz trsteničkog kraja. Njegovo veliko iskustvo u ilegalnom radu, kao i njegove veze i saveti, bili su korisni za organizovanje otpora okupatoru. Pomagao je i u snabdevanju hranom za borce na položaju pre Popinske bitke.
Za vreme okupacije Boško Savić je, kao poznati komunista i zbog neskrivene naklonosti prema narodnooslobodilačkom pokretu i Sovjetskoj Rusiji, 13. januara 1943. godine, interniran Nemcima kao talac u Kruševac, gde je Gestapo otkrio i Boškovo predratno pismo upućeno knezu Pavlu Karađorđeviću:
Kneže,
Ne sumnjam da u vašim venama teče krv neumrlog vožda Karađorđa. Ako nisam u zabludi, oprostite što Vam oduzimam od vremena. Kao čovek iz naroda ja vas molim: okrenite se ka istoku odakle se i sunce rađa i tamo tražite garanciju za prosperitet svoga naroda. Okanite se truloga Zapada. Manijak Hitler i njegov sabrat Musolini uz pomoć buržoasko-imperijalističke klike sveta porobiće sve miroljubive narode. Jedna jedina zemlja na kugli zemaljskoj, koja je najviše osetila ugnjetavanje i koja je u stanju da spreči porobljavanje naroda, jeste Sovjetska Rusija, koja je jedina svesna da sve imperijalističke sile daju sporazumno manijaku Hitleru zemlju po zemlju. Mi smo pred ratom. Progutaće nas ova fašistička mašina – kao da nismo ni postojali, kod ovakvih vlastodržaca, ako ne sklopite savez sa Sovjetskom Rusijom, koja je jedina garancija slobode i prosperiteta južnih Slovena...
Primite izraze mog dubokog poštovanja,
Božidar Savić, krojački radnik iz Trstenika
Boško Savić, majstor abadžija iz Čaira, streljan je od Nemaca kao talac u Kruševcu 23. januara 1943. godine.
U spomen na ovog značajnog Trsteničanina, časnog čoveka, iskrenog socijalistu i komunistu, jedna ulica u Trsteniku nosi ime Boška Savića, a po njoj i čitavo naselje, poznato i pod nazivom „Krugovi“ – lepa, mirna i zelena oaza u samom centru Trstenika.